NIKAD NIJE KASNO
Duboko dolje, u utrobi zemljeVrije usijana lava,
Što izbija vani
Kroz vulkansko grotlo
Silinom svom
Oduzimajući dah
Ljepotom i snagom svom.
Kroz godine mnoge
Skupljalo se mnoštvo
Doživljaja, osjećaja
Vrste svake
U nutrini mojoj.
Udarali oni o prepreke
Razne, velike i male.
Izbijali povremeno
U ushitu nekom,
No, nikad izvor
Nastao nije,
Ni vulkan proradio.
A onda jedne godine ratne
Izbije vani,
Polako, sramežjivo,
Poput izvora nezamjetnog
Što u rijeku brzu
Pretvori se.
Il plamička jedva vidljivog,
Što ubrzo vatra posta.
Usudila sam se
Krenuti u avanturu,
Iskusiti nepoznato,
Tajnovito,
Ostvariti snove,
Što, pritajeni, čekali su
Priliku neku.
A što ona dođe tako kasno,
Odgovaram - sve je to igra,
A za igru
NIKADA NIJE KASNO
