NIKAD NIJE KASNO

Duboko dolje, u utrobi zemlje
Vrije usijana lava,
Što izbija vani
Kroz vulkansko grotlo
Silinom svom
Oduzimajući dah
Ljepotom i snagom svom.


Kroz godine mnoge
Skupljalo se mnoštvo
Doživljaja, osjećaja
Vrste svake
U nutrini mojoj.


Udarali oni o prepreke
Razne, velike i male.
Izbijali povremeno
U ushitu nekom,
No, nikad izvor
Nastao nije,
Ni vulkan proradio.


A onda jedne godine ratne
Izbije vani,
Polako, sramežjivo,
Poput izvora nezamjetnog
Što u rijeku brzu
Pretvori se.
Il plamička jedva vidljivog,
Što ubrzo vatra posta.


Usudila sam se
Krenuti u avanturu,
Iskusiti nepoznato,
Tajnovito,
Ostvariti snove,
Što, pritajeni, čekali su
Priliku neku.
A što ona dođe tako kasno,
Odgovaram - sve je to igra,
A za igru

NIKADA NIJE KASNO